Moja priča – dijete koje je preživjelo rat poslije rata

Rođen sam 20.02.1999. godine, poslije rata. Kažu “mir”, ali u mojoj kući rata je tek tad počelo. Imam četvoricu braće. Odrastali smo u nasilju – fizičkom i psihičkom. Selili smo se, bježali od oca, vraćali se, pa opet bježali. Sigurna kuća u Sarajevu, drugi domovi… nigdje stvarne sigurnosti. Sa tri–četiri godine gledao sam kako otac krvnički tuče majku. Guranje glave u užareni električni šporet. Bratove je udarao mašinama. Kao dijete nisam mogao gledati tu strahotu. Uzeo sam nož i poletio prema njemu – ne zato što sam znao šta radim, nego jer sam pokušavao spasiti majku. On me bacio u zid. Pao sam kao vreća. Od tada sam bio sam. Nisam volio društvo, igrao sam se sam. Bio sam “čudak”. Trenir’o sam karate, kung fu, kineski boks – stvarne borilačke vještine, ne filmove. Prestao sam brzo, nije bilo vremena ni novca. Roditelji su bili opsjednuti ljubomorom jedno prema drugom. Ostajali smo sami kod kuće i učili se preživljavanju. Tako sam završio u domu – SOS Dječije selo. Bio sam nemiran, problematičan. Djeca su me znala izazivati bez razloga. Jednom sam dijete toliko povrijedio da je završilo na operaciji. Njegov otac me ganjao. Nosio sam bijes u sebi koji niko nije znao ili htio da razumije. Krao sam. Bio sam dobar u tome. Ne zato što sam htio biti lopov, nego zato što sam uzimao ono što nikad nisam imao. Uhvaćen sam jer sam bio u društvu onih koji nisu znali šta rade. Govorio sam im: “kamera”, ali nisu slušali. Sve sam plaćao ja. Prije doma imao sam visoku temperaturu. Majka i tetka su me kupale, koristile stare metode. Oči su mi otišle. Kao dijete sam se penjao po armaturi kuće i jednom sam se nabio u prsa. Kažu da sam imao šum na srcu. Mnogo toga se desilo prije nego što sam uopšte shvatio šta je život. U domu je bilo i nasilja od odraslih. Jedna žena nas je psihički maltretirala, dovodila svog sina, a nama davala ostatke hrane. Nismo mogli dobiti cijelu čokoladicu, samo ostatke. Dala je otkaz. Poslije su došle bolje žene. Onda je došla ona – SOS mama. Za mene prava majka. Dijelila je slatkiše, znala je kazniti, ali nikad nasilno. Volio sam je. Jednom sam pogriješio. Iz straha, dok sam bio sklupčan na podu, udario sam je nogom. Završila je u bolnici. I danas mislim: oprosti mi. Nedostaješ mi. Prošao sam i napad službenog lica, i ja sam tada krenuo na njega. Imao sam noćne more od malih nogu – horore koje nisam ni gledao. Kako sam rastao, počeo sam se smirivati. Neki odgajatelji su mi obećavali da će mi vratiti telefon ako popravim ocjene. Uradio sam to. Vidio sam da je laž. Drugi su imali telefone, računare. Ja ništa. To je stvorilo novi bunt. Danas sam mirniji. Ali teret je opet na mojim leđima. Majka me ucjenjuje. Stariji brat, narkoman, dolazi kući nadrogiran. Sve se to toleriše. A ja nosim odgovornost. Htio sam biznis. Porodicu. Krov nad glavom. Normalan život. Ali kad se sve sabere, čovjek pukne. Počeo sam koristiti tablete. Neke sam prestao. Borim se. Ne pišem ovo da bih tražio sažaljenje. Pišem jer znam da nisam jedini. Djeca koja prežive nasilje ne postaju “loši ljudi”. Postaju ljudi sa ranama koje niko nije liječio. Ako si preživio slično – nisi slab. Samo si dugo bio jak sam.